Preživjeti Ultru

Stjecaj okolnosti pa i sama činjenica da mi se Ultra Europe festival događa pod nosom, odlučih se prošetati splitskim Poljudom i iz prve ruke iskusiti to za čim ludi pola svijeta. Evo par iskustava iz kojih izvucite pouke kako preživjeti Ultru. Ovu i sve buduće.

Same ulaznice za Ultra Europe Music Festival, koštaju k’o Sv. Petra kajgana i to ona od prepeličjih jaja, no zahvaljujući ovom blogu nisam ih morao kupiti. Na svoje sam se oči uvjerio da se ulaznice mogu nabaviti i povoljnije, a bogme da se unutra može i bez ulaznice. Ipak je ovo Balkan.

Bilo kako bilo kartu zamijeniš za famoznu NFC narukvicu, koju ti oni žele pritegnuti toliko da ti prsti pomodre, a ti ne daš kako bi sutra na tu narukvicu mogao i tvoj frend ili rodica iz Kanade (pod uvjetom da je riječ o trodnevnoj ulaznici). Kako bi narukvica izgledala pritegnuto, od pomoći može biti neki zavoj na zapešću ili gumica za kosu.

Prođeš usko grlo gdje ti skeniraju narukvicu i onako te umjetnički zašlataju po dupetu, kao tražeći zabranjene predmete ili ne daj Bože da si odlučio unijeti bocu vode. Sve ćeš to kupiti unutra po cijenama za odlikaše ili budale, kako hoćete, no najprije na famoznu narukvicu treba upucati virtualnu lovu kojom ćete unutra plaćati na POS aparatima. Upucavanje kredita se obavlja na jednom od bezbrojnih šaltera na kojima rade simpatične djevojke, a ako ti ponestane love, te virtualne ili one prave, dovukli su oni unutra i bankomat.

Iako si mudro prije ulaska strusio par ljutih ili slatkovodnih, ovisno o tome u kojem si điru, unutra ti bolja polovica u blaženom stanju uskoro saopći da je žedna pa budući da je njena želja tvoja zapovijed ti kreneš peglati narukvicu. Ispegla se brzo jer je voda 20 kn, a piva 30. Onda je tu i hrpa štandova sa junk hranom. Tu su ćevapi, pizze, bureci, kebabi, falafeli, sendviči, veggie burgeri, krumpirići, sladoledi i meni najsmješniji bazeni u kojima plivaju hrenovke k’o neke uginule pišonje. Bez 30kn na narukvici ne treba im ni prilaziti. Imaju stranci love. A kako i neće kad mi spavaju u portunu ispod skala. Free of charge.

Četiri pozornice, četiri različite glazbe. Sve četiri neki drmež, da se razumijemo. Mudro raspoređeni kontejneri sprečavaju da se glazba ne miješa. Opustiš se pa drmaš i ti. Ako ne znaš kako, pogledaš onog do sebe koji ima sunčane naočale iako je noć, a faca mu osvijetljena mobitelom po kojemu bjesomučno tipka. Tako svi. Laseri ti mrse kosu, a ti tako drmajući preko oka brojiš mlađahna dupeta koja se tresu u ritmu. Nekog razloga za mijenjanje ritma, nemaš jer mjuza je ista iako dj dizanjem ruku stalno najavljuje nešto novo.

Nakon krumpirića slanih poput Mrtvog mora, ožedniš brzo, a narukvica ti već lagana pa odlučiš napraviti krug i potražiti nešto što već nisi vidio, a da je mukte. Neka nepoznata sila odvukla me tako na sjeverozapadnu stranu gdje je ove godine smještena najmanja pozornica i ispostavilo se zona Hvatskog Telekoma i Samsunga. Dok ekipa prčka po privezanim Galaxyijima, ja gledam nabrijane dečke i cure koji se s neke dizalice bacaju na ogromni zračni jastuk, opet u organizaciji HT-a i Samsunga.

Tu mi više od svega pažnju privuče i najvažniji štand od svih Ultra štandova na Poljudu. Naime, Hrvatski Telekom je tu postavio nekakav improvizirani poveći sudoper (u nedostatku bolje riječi) s česmama iz kojih teče mrzla voda. Dadoše mi i i plastičnu vrećastu čuturicu koju napunih mrzlom vodom za kasnije. To mi je bilo puno važnije od besplatnog Wi-Fi-ja, koji je zanimao furešte iz Australije.

Na samom stadionu milijardu nabrijanih ljudi ali onako pozitivno. Ti su očito sve te drmeže čuli ranije pa znaju što slijedi dok se na ogromnim video zidovima prikazuju scene iz spotova i imena dj-eva, koji svako malo zapovijedaju dizanje ruku u zrak. Najzvučnija imena svjetske dj scene slijede kasnije pa možete biti sigurni da će David gletati u sitne sate kao sinoć Axwell i frend mu Ingrosso i nakon njih Armin van Buuren.

Ne dao Bog da vam se pripiša, a kamoli ono drugo. Kemijskih WC-a ima poprilično, a mobitelom posvijetlite da vidite čuči li netko u njima i kako ne bi ugazili u nečije izlučevine. Pomno raspoređeni predstavnici zakona, brane zapišavanje grmova oleandara jer su oni “štićena zona”. Barem je meni jedan od njih prodao tu priču.

U neka doba zaključiš da si sve prošao uzduž i poprijeko 10-tak puta jer ti se dogodi da si onog polugolog, zbildanog s kanadskom zastavom kao plaštom sreo previše puta.

Na putu doma preskačeš onemoćale partijanere i smiješ se ekipi koja se penje po ogradi dok zaštitar liže slaju.

Zaključiš da je ipak bolje sudjelovati nego doma pridržavati prozore koji vibriraju. Iako gaziš po tonama smeća, znaš da će ujutro do 8 sati sve biti čisto k’o suza. Splitskim komunalcima, svaka čast.

Prije no što umoran zaspeš, kroz vibriranje prozora razmišljaš, kako to da ova gomila nabrijane čeljadi ništa ne razbije na tom stadionu, a onih 38 koji hodočaste tekme Hajduka svaki put demoliraju sve pred sobom.

Zaspem s nadom da će HT i dogodine uz Wi-Fi ponuditi svoj sudoper. Zlata vrijedi.